Jednog zimskog novembra, između jednog i drugog korona talasa, našli smo vremena da odletimo za Istanbul. Zar još niste posjetili jedan od najspektakularnijih gradova na svijetu? Onaj iz kojeg se Izraelci rado vraćaju blistavih očiju i govore 'sve je jeftino'? Stvarno... šta je s tobom?
ali šta? Prošlo je tačno nedelju dana nakon što su uhapsili nekoliko Izraelaca koji su slikali palatu sultana Selime, turskog vladara Yarom Indije i nisu želeli da puste... naš nivo anksioznosti je u skladu s tim porastao. Bio je talas otkazivanja. Htjeli smo da zamiriše izvorni ras lokum među njegovim narodom i da svijet gori. A takođe je uginuo upravo naš voljeni pas Bagel od 12 godina. I stariji sin je to teško podneo. Trebalo je promijeniti atmosferu i to brzo. Dakle... nismo otkazali 'dogovor', spakovao je laptop [tada je bio student] i, kako kažu Turci, ušao u avion. Nismo znali šta nas čeka. Ali gledajući unazad, to je grad u koji se ne možete u potpunosti i potpuno zaljubiti.
prvi dan
Drugi dan u Istanbulu
Svaki grad ima svoj jedinstveni soundtrack. U Istanbulu smo ovako otkrili zvuk mujezina koji zove 'Allah Akbar'.
Čitanja se snimaju usput, na zvučnike.
U zoru i sumrak. Poziv na molitvu uvija se. Ovaj poziv u nebo nas podsjeća na ljudsku želju da se uzdignemo iznad patnje u ovom životu. Pogotovo kada se vijuga nad trošnim kućama u očajnim kvartovima prepunim običnih ljudi koji se svakodnevno bore za veknu hleba. Vjerovanje u božansku pravdu na drugom svijetu pomaže. Videli smo ih kada smo silazili na dokove, a ne mladiće, srećne i likovane kada neko donese svež hleb i prženu ribu. Najjednostavniji i najosnovniji. Akmak i Balik. [Balik je riba]. Rano ujutro i uveče, galebovi koji haraju gradom također vrište. Histerično vrišteći, lete posvuda silovito i uranjaju u gomile smeća tražeći otpatke i boreći se oko njih.
Sutradan smo sišli da jedemo u hotelskoj trpezariji, između ostalog, poslužili su 'Su Bork', turski vodeni boraks i 'Gulma', mekano jelo od jogurta punjeno sirom i spanaćem. Oprez izaziva ovisnost.
Popeli smo se do trga Taksim, gdje su zaprežna kola prodavala 'simit' - tanak, smeđi turski đevrek posut sa dosta sjemenki susama. Probajte sa pavlakom. delikatesnost. I spustili smo se žičarom, desetak minuta vožnje do obale. Siđite na stanici Kabatas. Pređite cestu i dođite do pristaništa sa kojih polazi čamac preko Bosfora. I trajekt za Kadkoy. Kadakoy svi znakovi su također na engleskom. Na peronu su bila kolica s voćem. riblji restoran Prodavci cijeđenih sokova. Čaj i kafa. Kupili smo vruće i nježne kestene koje je prodavač kestena izmjerio na vrući lim u mobilnoj prodajnoj kolici. I grizli smo ih sa zadovoljstvom. Odabrali smo krstarenje koje je trajalo oko sat i po. Svaki od nas je platio oko trideset šekela kartu. Krstarenje lijevo na istok, prema velikom mostu koji spaja dva kontinenta. Jedrili smo na evropskoj strani, a zatim prošli azijsku stranu. I postoji značajna razlika u izgradnji, ulaganju, stilu između banaka. Nakon toga, brod je uplovio u Zlatni rog, prolazeći pored Topikai palate i džamije Aja Sofija. Konačno povratak na polazište. Trebalo bi da napravite ovo krstarenje koje vas uči osnovnoj topografiji i duž njega vidite arhitektonske dragulje. Antičke palate. Ogromna tvrđava. Čuveni most. Sve opušteno, mirno. A ako slušate muziku sa slušalicama, onda je općenito iskustvo rijetko. [ Oni koji vole arapsko-tursku muziku ne trebaju slušalice. Krstarenje uključuje puštanje ove muzike na brodskim zvučnicima]. Bosfor oko Istanbula i Zlatni rog je nesumnjivo jedno od najljepših mjesta na svijetu.
Pošto smo toliko uživali, uhvatili smo trajekt sa iste stanice za Kadakoi. Kadakoy je naselje u azijskom dijelu Istanbula. Lutali smo između šarenih kuća i zgrada. Kupovali smo uličnu hranu poput pice sa maslinama. U susjedstvu se nalazi prometna i jeftina pijaca od koje se ljubitelji "šopinga" ne odriču. Dogovorili smo se da ćemo sutra na velikom turskom bazaru zadovoljiti želju za kupovinom. U zalasku sunca našli smo se na povratnom trajektu sa desetinama galebova koji su nas jurili i djecom koja su im uz ciku smijeha gađala komade kruha i perece.
Treći dan u Istanbulu
Jutro smo započeli obilaskom avenije Istiklal. Prošetali smo niz İstiklal Caddesi i naišli na radnju hafiza Mustafe koji je u Istanbulu najmanje stotinu godina. Tamo ćete naći skoro svaki ukus lokuma koji ima i kafu kao i knapu. Lokum je drevni bombon (kako ne) napravljen od škroba, šećera, mljevene gume, sa želatinom ili glukozom. Guma je smola boginje gume koja takođe raste u Izraelu. i iz njega proizvode supstancu koja se zaglavi u grlu. Turci ga jedu nakon jela da 'zaglade grlo'. I pojavio se u toliko boja i oblika u radnji da smo morali sjesti i pogledati ga. Gledajući unazad, ovi mali trenuci bili su jedan od vrhunaca našeg putovanja. Napolju postaje hladno i preteće. Naručili smo crnu kafu I sa žvakom koja je učinila njenu teksturu glatkom i prijatnom. I dvije rolnice zelene baklave od pistacija koje su bile predivne. Uglavnom zato što nije bilo previše zaslađeno. Polako smo jeli. Uživanje u svakom 'zalogaju' i svakom gutljaju. Kao oni koji su gospodari svog vremena, a ne njemu robovi. Na kraju smo od svega kupili po malo na poklon. I naravno, opskrbili smo se crnom kafom. Sa i bez žvake. Na bulevaru koji je bio centralni tokom evropskog perioda ponovo saobraća prelep, crven i nostalgičan tramvaj koji se penje i spušta svojom dužinom. Postoje prodavnice brendova, štandovi turske šavarme pod nazivom Donner. Kafići, knjižara koja je ujedno i kafić i drugo. Odatle smo se vratili na tramvajsku stanicu i uzeli tramvaj koji je prešao Zlatni rog i ostavio nas na stanici Big Buzzer. Ovo je stanica Kapalıcarşı. Sjećate li se da smo bili u Istanbulu tačno kada je izraelski par uhapšen? I bilo je glasina o iranskim odredima? Stoga smo odlučili da sakrijemo da smo Izraelci. i predstavljamo se kao Francuzi. Zašto? Nije jasno. Sin ne govori ni reč francuski. I mucam malo više nego što se sećam iz srednje škole. I to uprkos činjenici da sam dobio nultu ocjenu. Dok smo se približavali Grand Bazaaru, vlasnica radnje je skočila na nas i usudili smo se da joj pogledamo izlog. Velika greška u uspostavljanju kontakta očima. Na vrlo prijateljski način postavio nam je pitanje koje ćemo danas još mnogo puta čuti: 'odakle ste?' To jest: odakle si? Odgovorili smo 'Pariz' i on je, na naše zaprepaštenje, uletio u široki govor na tečnom francuskom, odmahujući rukama i pozivajući nas da uđemo u njegovu radnju i kupimo vazu, po mogućnosti tepih. 'Merci Merci' uspjela sam izgovoriti i pobjegli smo. Sljedećem prodavaču koji je nasrnuo na nas rekli smo da smo iz Meksika i on je tečno govorio na brzom španskom. I mi smo odatle pobjegli i rekli 'Gracias'. Sledećem prodavcu sa kojim nismo ni pogledali, a opet nasrnuo na nas, rekli smo da smo iz Bugarske. opet. Oni ne govore ni reč bugarskog.. a i ovde je upao u govor na jeziku koji me je podsetio na ruski. Bacili smo na njega 'spasivu' i pobjegli. Više ništa nismo hteli. U svakom slučaju, mnogo trgovina [oko 3000] i sve se ponavljaju, po ne jeftinim cijenama. Tako nas je uhvatio žuti i mladi prodavač, koji je u šali postavio pitanje od milion dolara. I već sam bio slomljen od svega ovoga i jednostavno sam pogledao pravo u njegove plave oči i rekao 'Izrael'! Toliko se nasmijao: 'Ajde', rekao je, 'mi smo prijatelji' i napravio nam čaj od ruže besplatno. Prijatelji? odakle Bio sam zadivljen
'Nisam Turčin' vrijeđao 'Ja sam Sirijac...iz Sirije'.
zaista. prijatelji
Kada smo pokušali da se izvučemo iz užurbanog i prepunog mesta [vizije korona virusa umešanog u iransku otmicu su mi pale na um], ipak smo uspele da sednemo u prodavnicu kože prodavca kaputa koji je insistirao da kapute izmerimo u svim vrste boja i tražio četiri stotine dolara. Rastali smo se kao prijatelji. Prijatno smo se proveli i kod krojača koji šije muška odijela, a sin odmjerenih sakoa. Na izlazu iz zujalice kod uspona na Aja Sofiju kupili smo još pola kilograma crne kafe. I moja čulna regulacija je već izgubila. Samo sam sjeo blizu nekog trga i htio sam biti kod kuće. Tada je mladić s crnom bradom jurnuo na nas, zagrlio sina i radosno mu rekao: "Ti si iz Irana. Je li tako? Imaš iransko lice."
To nije pomoglo našem labavom osjećaju sigurnosti.
Mudrim potezom odlučili smo da pređemo most Galata pješice. Galata Köprüsü je bila večer. Rečna voda me je smirila. Ispod mosta riblji restorani jedan za drugim. Sjeli smo u jedan od restorana, naručila sam supu od sočiva uz njihov divan hrskavi kruh. U Turskoj je čorba, odnosno supa sastavni dio jelovnika svakog restorana, kako zimi tako i ljeti. Juha od narandže od sočiva ponekad sa mljevenim bulgurom (Mercimek Corbasi), u uloženoj verziji se zove mlada supa: Azoglin. Ovo je jedno od utješnih toplih jela serviranih u pravom trenutku na najpravom mjestu u mom životu. Odatle smo uhvatili red za ceremonije i hotel.
Za mene, nakon čorbe i ribe, bio sam sređen. Ali, sin nije došao čak ovamo da jede supu od sočiva. Sa svim poštovanjem ! I tražio je restoran i našao mesni restoran koji je specijaliziran za jagnjetinu na žaru. Čak i na pješačkoj udaljenosti od hotela. Od hotela smo hodali prema Istiklalu. U siromašnom i zastrašujućem kvartu ušli smo u veličanstveno uređeno mjesto, sa nekoliko vrsta vilica i noževa i čaša za vino i kariranim stolnjacima i 'šusom': na sredini restorana je bio veliki roštilj. Korito puno ugljeva a iznad njega štapovi u koje se ugrađuje razno meso i rotirajući roštilj. Obradovalo ga je parče jagnjeta. Grickao sam fina rebra i crno vino nam je izmamilo osmijeh na lica. Potražite na Googleu Zubeyir Ocakbasi.
Bilo je to naše posljednje veče u prekrasnom, bučnom, uzbudljivom i zastrašujućem Istanbulu. Da bismo stigli na aerodrom na vrijeme, dijelili smo taksi sa mladićem koji je, kada je vidio simbol lampe na našem pasošu, sigurno problijedio od bijesa. Ali, izvukao sam neke bombone od putera koje kupujem na težinu na centralnoj stanici u Be'er Shevi i on i vozač su ih grizli i opustili. U avionu kući, mlada Izraelka rekla nam je da vodi poslove za svog oca i da često leti za Istanbul. 'Nikad se ne umorim od ovog grada', rekla je. 'Ovo je grad u kojem se osjećam kao kod kuće.' I ima nešto u njenim riječima.
